Bučna starogradska ulica, u tragedije prohujalih dana nevešto uvijena, vijugala je nemarno poput site jegulje između predratnih kućeraka ušuškanim u stoletne lipe koje su skrivale neizrecive događaje iz prošlosti. Vukući noge klizavom kaldrmom Paulina Očarova, božanski lepa tridesetogodišnja asistentkinja na Institutu za etnologiju i antropologiju, ona, čija je svetla budućnost davno predskazana u tarot kartama njenog pokojnog dede, nekada slavnog kontinentalnog veštca i astrologa, suočila se sa nedokučivom unutrašnjom silom toliko moćnom da se rutinska introspekcija pretvarala u slikovit dokumentarni film oplemenjen sa kritičkim fus nota koje su unosile pometnju u njen do skora bezbrižan život. Zanesena tumaranjem po apstraktnom lavirintu prepunom sumnji i paranoje, nije na vreme primetila starog gospodina u pohabanom sakou deprimirajuće sive boje kako izlazi iz zavučene bombondžijske radnjice. Već je bilo kasno da se izbegne sudar dveju toliko različitih, a opet tako bliskih glava.
– Sluđena glavo … – čuo se britak bariton ispran viljamovkom i nadražen duvanom posle komičnog sudara glava– … ulica ide pred tobom, a ti za njom pognuta kaskaš!
Teatralno je počeo gestikulirati stari šarmer, dok je izgovarao stihove. Ignorišući začuđene poglede dokonih prolaznika, nastavio je u istom tonu:
– Obuzeta mislima razlivaš se po namučenoj kaldrami i u nedoumici vičeš…
Tu je zastao i brzo se osvrnuo levo i desno kao da je hteo tim parodičnim pokretom da ostavi utisak diskretnog čoveka. Iznenada kada se to najmanje očekivalo, prodrao se koliko je god mogao jako, hipnotički gledajući svojim plavim očima u zanemelu Paulinu:
– Obuzeta mislima razlivaš se po namučenoj kaldrmi i u nedoumici vičeš ja sam ih kupila ja ih i plaćam.
Raskalašno je lebdeo zapaljivim vazduhom prgavi katren. Bučni završetak strofe bio je praćen komičnim mlataranjem tanušnih ruku, kao da diriguje samo njemu vidljivom orkestru. Uz naklon, kakav priliči gospodinu njegovog društvenog statusa, završio je svoj bizarni recital i mirno otišao da sedne na prvu slobodnu klupu.
Pometena završnim rečima Paulina je paralisano posmatrala tu čudnu priliku što se tromo udaljavala, ostavljajući za sobom nelagodni zvuk uspenušanih stihova tako bliskih njenom sadašnjem duševnom stanju. Uznemirena tim neobičnim gestom slavnog otpadnika, sjurila se do jednog neuglednog prolaza koji je vodio u prostrano dvorište, čiji su ćoškovi bili okupani urinom pijanih gostiju iz obližnje zloglasne Karlove kafane. Uputila se bojažljivo ka neuglednim vratima koja su se nalazila na severnoj strani kućerka. Ispod stare rascvetale lipe, bezbrižno je dremao pijani beskućnik, povremeno se lupajući po naduvenom nosu, nalik povećoj rotkvi, neuspevajući da se odbrani od upornih muva što su dosadno sletale na njegovo rošavo lice, kao na pistu.