Književnost

Karlo Astrahan

Karlo Astrahan, urednik programa u Biblioteci “Milutin Bojić”,
Romansijer i pripovedač.
Urednik redovnih programa biblioteke, “Slobodno kod Bojića”, “Biblioteke u oblacima”, “Čajanka u 7 kod Bojića” i “Bojićev poetski kutak”.
Objavio roman „Paganska knjižara“ 2009. godine za „Evro đunti“, roman je imao tri izdanja, i novelu „Pustolovine Stefana Hajdina“ 2018. za Narodnu biblioteku Zvornik.
 
Idejni tvorac kultne organizacije „Klub 9“, nastale 2003. godine, koja je izvršila ogroman uticaj na sve kasnije umetničke asocijacije multimedijalnog karaktera. Godine 2011. postao je predsednik Udruženja umetnika Srbije. Osnivač tradicionalnih vajarskih kolonija u Prolom banji, Sokobanji, Lukovskoj banji i Beogradu. Bio je urednik u “Književnoj reči” i časopisu “Kult” sada je jedan od urednika u Fokus vestima i Book n Roll magazinu. Diplomirao je marketing na Ekonomskom fakultetu. 

Vlada ArsIĆ

Vlada Arsić rođen je u Beogradu, 1963. godine. Dugogodišnji je urednik i novinar u brojnim listovima i časopisima. Pisao je za Press, Ilustrovanu politikuPolitikin zabavnikNacionalnu reviju Srbije, reviju SAT Plus… Autor je i prvi urednik televizijske serije Od zlata jabuka.

Autor je publicističke knjiga Lopatanje đavola  i romana

· Izgubljene u magli
· ArmagedonBrodolom
· Kad zvona zaneme
· Noć arhangela
· Neviđena Srbija
· Priče uz ognjišta
· Osinje gnezdo

Roman Izgubljene u magli adaptiran je u radio-dramu koja je premijerno emitovana na Drugom programu Radio Beograda, 2015. godine. Živi i stvara u Beogradu.

Marko Stanojević

Rođen 02.03.1992. u Negotinu.
Do sada je objavio dve zbrike poezije
Na vetru ljubavi i tuge“ i „Svitanje melanholije“.
Zastupljen je u brojnim knjživenim časopisima, portalima i antologijama.
Pored poezije piše i eseje.
Živi u Beogradu.

VOJISLAV RADOJKOVIĆ

Vojislav Radojković rođen 1965. u Petrovcu na Mlavi. Završio Poljoprivredni fakuletet u Beogradu.
Do sada je objavio četiri romana.
  • „Nisam ja budala“ 2007
  • „Poslednji dani bioskopa Delo“ 2009
  • „Patuljci broje do sedam“ 2013
  • „Dečak koga je ujeo gušter“ 2018 
  •  „ Istine i laži” 2019
Član je Srpskog književnog društva. Živi i radi u Beogradu. 

Milica Šojić

Milica (Dragan) Šojić, rođena je 15.septembra 1993. godine u Sarajevu.
Osnovnu školu “Pale” završava u Palama, Republika Srpska, posle čega je prešla u Beograd i upisala i završila Treću beogradsku gimnaziju.

Obrazovanje je nastavila na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu i po završetku istog stekla zvanje diplomirani pravnik.
 
Autor je zbirke poezije “Tri kruga ljubavi” koja ujedno nosi i priznanje Pegazove nagrade od 2019.godine.
 
Trenutno stvara i angažovana je kao advokatski pripravnik u Beogradu.

Vanja Bulić

Srpski je novinar, književnik i TV voditelj.Vanja Bulić, od oca Dušana i majke Bosiljke, rođen je 1947. godine u Kumanovu a od 1952. godine živi u Beogradu. U mladosti je bio član rok sastava „Sidra” i igrao odbojku u „Radničkom”.

Bio je scenarista tri TV serije: „Jugovići” (RTS, 1988), „Drugo stanje” (BK televizija, 2006) i „Javlja mi se iz dubine duše” (TV Košava, 2007) Koscenarista je filma Lepa sela lepo gore i scenarista filma „Drugo stanje”. Radio je dugo godina i kao urednik „Duge”.

Pohađao je Devetu beogradsku gimnaziju. Ima tri sina Dušana, Ivana i Ognjena i unuka Todora. Član je Udruženja književnika Srbije.

Vodio je „Biseri” na BK televiziji, televiziji Košava i OBN televiziji. Trenutno vodi emisiju „Posle ručka” na Hepi televiziji.

Objavljene knjige:
“Kako sam gajio blizance”, “Tunel – lepa sela lepo gore”, “Ratna sreća”, “Zadah belog”, “Vrele usne”, “Parada strasti”, “Drugo stanje”, “Oko otoka”, “Šole”, “Muškarac u izvesnim godinama”, “Sto bisera”, “Simeonov pečat”, “Jovanovo zaveštanje”, “Dosije Bogorodica”, “Teslina pošiljka”, “Viza za nebo”, “Dušanova kletva”, “Teodorin prsten”

BERISLAV BLAGOJEVIĆ

Rođen je u Slavonskom Brodu 1979, a odrastao u Bosanskom Brodu.

Magistar je geografskih nauka.
Objavio je knjigu proze Lamentacija po Sofroniju (SPKD Prosvjeta Bosanski Brod i Narodna biblioteka Branko Ćopić Bos. Brod, 2005) i zbirku poezije Trebao sam biti riječ (SPKD Prosvjeta Bosanski Brod i Narodna biblioteka Branko Ćopić Bos. Brod, 2005).

Objavljivao je priče i poeziju u nekoliko zbornika i časopisa – Balkanski književni glasnik, časopis Riječ (Brčko), Zbornik kratkih priča (Besjeda Banja Luka), Zbornik kratkih priča SPKD Prosvjeta (c)amac, Zbornik pozije (konkurs Garavi sokak, Inđija), Zbornik kratkih priča Sea of Words (na engleskom,(c)panija), učestvovao sam na Aprilskim susretima u SKC-a, Beograd sa kratkom prozom.

Živi i radim u Banja Luci.

Veselin Gatalo

Rođen, školovao se i živi u Mostaru.

Djela i nagrade:

1998 – Vrijeme mesinganih perli (pjesme, IPC Sarajevo)
2000 – Amore al primo Binocolo (pjesme, Italija)
2003 – Pobjednik SF konvencije ISTRAKON za najbolju SF priču
2003 – dobitnik nagrade ZORO za najbolju zbirku priča sa zbirkom Rambo, Drumski i Onaj treći
2004 – Roman Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo (ZORO – Zagreb – Sarajevo) – nominovan za nagradu Meša Selimović
2005 – Zbirka Rambo, Drumski i Onaj treći (Zoro)
2005 – Ja sam pas… I zovem se Salvatore, roman za djecu i odrasle (Šahinpašić, Sarajevo)
2006- Roman “GETO”, AGM Zagreb, 
2007 – Nagrada za najbolji hrvatski SF u 2006 za roman “Geto”
2006 – Zbirka poezije Kmezavi narednici, BTC Šahinpašić, Sarajevo
2007 SF roman «Cefe Oxygen» (edicija WARP-Zagreb)
2007 Nagrada Aleksa Šantić za zbirku poezije “Vrijeme mesinganih perli”.
2007 – Monodrama “Jas am pas… I zovem se Salvatore” postavljena u Zrenjaninu, u teatru Zeleno zvono
2008 – Zbirka priča “Priče za nemirnu noć”, izdanje “Planjax” I “IPC Sarajevo”.
2008- Zbirka priča “Polja čemerike”, izdavać Samizdat B92, Beograd
2009 – Roman “Vuk”, TKD Šahinpašić, Sarajevo
2009 – Roman “Salika s uspomenom”, Maunagić –Sarajevo
2011 – Nagrada “Sigidrug” za najbolju monodrama za djecu za tekst “Jas am pas i zoem se Salvatore” na Zmajevim dječjim igrama u Novom Sadu.
2011 – BTC Šahinpašić, roman “Princeza od Zida”
2012 – “Ženska strana svijeta”, BTC Šahinpašić
2014 – “Drame”, Filip Višnjić, Beograd
Pisao komedije i drame, recenzije, uredio više knjige.
Pisao za Status, mostarski sedmičnik “Republika”, Motrišta, Zarez, Album, Kolaps, NIN, Slobodnu Bosnu, Fantom slobode, list Azra, portale Bljesak i Poskok.info, Pogled.ba te druga izdanja, za francuski Hopala, češki časopis Kartki, Glas Srpske, portale poskok.info, Depo i pogled.ba i druge. Prema romanu “Ja sam pas… i zovem se Salvatore” postavljena pozorišna predstava u Zrenjaninu, u Zagrebu se radi dugometražni crtani film prema scenariju autora. Djela mu su mu prevođena na više stranih jezika.

Govori francuski, španski i engleski jezik. 

PJESMA TEBI (tri kruga ljubavi)

Žamor,

Dečija graja i smjeh
Prolamaju se
Salonskim prostranstvom

Kroz malu pukotinu
Na zidu
Svjetlost prolazi
I obasjava beskraja tlo

Valcer se čuje,
Aplauz za prati;
Mnoštvo ljudi stoji
Na ivicama prostranstva…

Žena u plavoj haljini se osmjehuje
Dok se kupola zlatna
Podiže i dostiže
Nebeske visine

Miris prostoriju ispunjava
U središnjem dijelu
Nema nikoga,
Ali odjekuje bat koraka…

To smo ti i ja
Iz prošlosti stižemo,
Kroz sadašnjost;
Taj valcer koji ćemo odigrati
Otključaće nam budućnost;

Osmjeh,
I kosa vjetrom nošena,
Pada mi na ramena…
U tvom sam zagrljaju
Tako sigurna i lagana
Kao da sam samo
Od vazduha sačinjena.

Razgovor (Na vetru ljubavi i tuge)

Da li si ikada sedeo pod oblakom melanholije
i držao suzu na dlanu, osetio kako patnja ljubi
gorkim usnama kore narandže,
gledao kako se telo lomi kao istrulela grana
i pada na tlo, gubeći svoj smisao?
Da li si čuo tišinu dok plače
misao kako se provlači kroz krv
u htenju da postane reč,

Poslednji dani bioskopa "delo"

Otac je danas umro. Ili možda juče, nisam siguran. Spavao sam kao zaklan kada je majka ušla u moju sobu punu alkoholnog isparenja i otvorila prozor. Svaki put je prvo otvarala prozor pre nego što bi me probudila, bilo da je leto ili zima. Drmala me je dok nisam otvorio krmeljive oči i rekla mi suvo, jedva čujno: „Umro ti je otac, ustani.” Odmah posle toga je izašla, kao što obično radi, i ostavila me da mi svež vazduh ispira mozak. Znam da sam ponovo zaspao na neko vreme. Nemam pojma koliko sam još spavao pre nego što sam iskočio iz kraveta i pogledao na sat. Bilo je jedan i petnaest na malom elektronskom satu. Između jedan i petnaest su pulsirale dve tačke koje odvajaju sate od minuta, kao da mere moje otkucaje srca. Ujednačeno i mirno. Prvo mi je palo na pamet da ne znam je li umro danas ili juče. Pre ili posle ponoći. Čudno sam primio tu vest. Mislio sam samo na vreme kada se to desilo. Vukao je hladan vazduh sa prozora i u brzini sam navukao crnu rolku preko glave i nešto sam se ušeprtljao oko rajferšlusa na farmericama. Tek kada sam došao do spavaće sobe, gde je na fotelji, u svetlosti stone lampe, sedela moja majka i gledala ka krevetu na kome je, sa prekršenim rukama, ležao moj mrtvi otac, shvatio sam da nemam čarape na nogama. Očeva glava bila je okrenuta ka njoj i oči su mu bile širom otvorene. Hteo sam odmah da je pitam u koliko sati se to desilo, ali kada sam video da je skoro hipnotisana, vratio sam se po čarape. Zatvorio sam prozor, navukao neke debele zimske dokolenice i ponovo ušao u spavaću sobu. Majka je sedela i dalje skamenjena. Nisam mogao ništa da je pitam. Prišao sam mrtvom ocu, zatvorio sam mu oči, okrenuo mu glavu ka nebu i neprimetno izvukao ključ iz malog džepa na pidžami. Seo sam na ivicu  kreveta i čekao. Opet ne znam koliko je vremena prošlo pre nego što je majka ustala i dohvatila telefon koji je stajao na noćnom stočiću. Okretala je tetke, strine, komšiluk i svaki razgovor je počinjala sa: „Bora je umro! Molim te, dođi.” Ubrzo je kuća počela da se puni uplakanim babama koje su još sa vrata delile savete šta treba da se odmah uradi, a šta kada se razdani. Razaznao sam u opštoj gunguli kako je većina savetovala momentalno kupanje mrtvaca. „Dok se ne ukoči”, čini mi se da sam čuo takvo objašnjenje. Jedna od njih, mislim da je to bila naša prva komšinica, tražila je odelo za sahranu. Izgurale su me u hodnik kada su donele kadicu sa toplom vodom, sunđere i peškire. 

 

        Iz hodnika sam, vučen nekom silom, izašao u dvorište. Stojim napolju, u čarapama na mokroj travi i gledam kako se pale sva svetla po kući. Dolaze babe u sve većem broju i ljube me slinavim ustima od plakanja: „Primi moje saučešće”, ili  „Budi hrabar”, ili „Bora je bio veliki čovek.” Svaka od njih ima po neki primeren komentar. Više da se sklonim od njihovih vlažnih poljubaca, odlazim do potkrovlja uskim stepenicama koje obmotavaju kuću kao betonska puzavica.     Petljam ključem po teškom katancu i nikako ne uspevam da ga otključam. Glupo, ali sve vreme očekujem da se odozdo moj otac razdere na mene: „Šta to radiš, magarče jedan! Koliko puta treba da ti ponavljam da ne smeš da se penješ gore!” Katanac ne popušta, okrećem ključ sve jače i kao da čujem njegove teške korake kako nabijaju petama stepenice. Očekujem da me svakog trenutka ščepa za vrat. Ulazim unutra u zadnji čas i treskam vratima. U tom njegovom svetilištu osećam se potpuno izgubljen. Tražim prekidač za struju koji ne stoji kod ulaza. Pipam po zidovima i u mraku obaram razne predmete sa polica. Limene stvari zvone, plastične padaju tupo, papiri škripe i šušte. Odmičem sve dalje i pizdim što nisam poneo jaknu u kojoj mi se nalaze cigarete i upaljač. Rukama mašem ispred mene i krećem ka sredini. Da nastavim dalje po zidovima – nema smisla. Plašim se da bih tako napravio čitav krug. Pokušavam da napipam noseći stub. Nailazim na plastičnu stolicu i sklanjam je u stranu. Napipavam ga i grlim. Rukom krećem odozdo, polako, kao da ženi zadižem suknju. Nalazim ga negde u visini nosa. Pritiskam ga, čujem zujanje i vidim. Neonska svetlost me obasjava u slavi pobede vere nad razumom. Pročitao sam negde „u slavu pobede vere nada razumom” i dobro mi zvuči u ovom trenutku. Au!!! Gledam okolo zapanjen.    

Bogomoljka (Paganska knjižara)

Bučna starogradska ulica, u tragedije prohujalih dana nevešto uvijena, vijugala je nemarno poput site jegulje između predratnih kućeraka ušuškanim u stoletne lipe koje su skrivale neizrecive događaje iz prošlosti. Vukući noge klizavom kaldrmom Paulina Očarova, božanski lepa tridesetogodišnja asistentkinja na Institutu za etnologiju i antropologiju, ona, čija je svetla budućnost davno predskazana u tarot kartama njenog pokojnog dede, nekada slavnog kontinentalnog veštca i astrologa, suočila se sa nedokučivom unutrašnjom silom toliko moćnom da se rutinska introspekcija pretvarala u slikovit dokumentarni film oplemenjen sa kritičkim fus nota koje su unosile pometnju u njen do skora bezbrižan život. Zanesena tumaranjem po apstraktnom lavirintu prepunom sumnji i paranoje, nije na vreme primetila starog gospodina u pohabanom sakou deprimirajuće sive boje kako izlazi iz zavučene bombondžijske radnjice. Već je bilo kasno da se izbegne sudar dveju toliko različitih, a opet tako bliskih glava.

Sluđena glavo … – čuo se britak bariton ispran viljamovkom i nadražen duvanom posle komičnog sudara glava– … ulica ide pred tobom, a ti za njom pognuta kaskaš!

Teatralno je počeo gestikulirati stari šarmer, dok je izgovarao stihove. Ignorišući začuđene poglede dokonih prolaznika, nastavio je u istom tonu:

Obuzeta mislima razlivaš se po namučenoj kaldrami i u nedoumici vičeš…

Tu je zastao i brzo se osvrnuo levo i desno kao da je hteo tim parodičnim pokretom da ostavi utisak diskretnog čoveka. Iznenada kada se to najmanje očekivalo, prodrao se koliko je god mogao jako, hipnotički gledajući svojim plavim očima u zanemelu Paulinu:

Obuzeta mislima razlivaš se po namučenoj kaldrmi i u nedoumici vičeš ja sam ih kupila ja ih i plaćam.

Raskalašno je lebdeo zapaljivim vazduhom prgavi katren. Bučni završetak strofe bio je praćen komičnim mlataranjem tanušnih ruku, kao da diriguje samo njemu vidljivom orkestru. Uz naklon, kakav priliči gospodinu njegovog društvenog statusa, završio je svoj bizarni recital i mirno otišao da sedne na prvu slobodnu klupu.

Pometena završnim rečima Paulina je paralisano posmatrala tu čudnu priliku što se tromo udaljavala, ostavljajući za sobom nelagodni zvuk uspenušanih stihova tako bliskih njenom sadašnjem duševnom stanju. Uznemirena tim neobičnim gestom slavnog otpadnika, sjurila se do jednog neuglednog prolaza koji je vodio u prostrano dvorište, čiji su ćoškovi bili okupani urinom pijanih gostiju iz obližnje zloglasne Karlove kafane. Uputila se bojažljivo ka neuglednim vratima koja su se nalazila na severnoj strani kućerka. Ispod stare rascvetale lipe, bezbrižno je dremao pijani beskućnik, povremeno se lupajući po naduvenom nosu, nalik povećoj rotkvi, neuspevajući da se odbrani od upornih muva što su dosadno sletale na njegovo rošavo lice, kao na pistu.

Mi u magli

 

 

MI U MAGLI 

 

Odveć dugo u magli živimo: 

S maglom se budimo, 

U magli radimo, 

S maglom u krevet liježemo. 

U magli nam prodaju maglu, 

Maglu u magli kupujemo. 

A u magli se ptice sudaraju 

Uz sablasno graktanje; 

Neprijatelj postaje nevidljiv, 

Prijatelji se gube uz put; 

Cilj je mutan i naizgled 

Nedokučiv za sljepilo mrene 

Od kojeg bolujemo 

Mi u magli. 

Postajemo stranci sebi samima, 

Ne prepoznajući vlastite 

Ruke i noge… 

I naše misli su ko sumaglica, 

Nedorečene i raspršene 

U hiljade želja 

Nas u magli. 

Grizem i žvačem maglu, 

Slipavu ko sluzokoža

Potom pljujem, zgađen, 

Ne bi li progrizao svoj 

Put slobode. 

Zastajem zagrcnut: 

Hoću li uspjeti, tamo, 

Van magle, gdje svijet 

Nije tek zbir obrisa 

Figura, oblika i spodoba? 

Hoću li prepoznati boje, 

Mirise i godišnja doba? 

Hoće li moja glava ponovo 

Postati moja pod vedrinom neba? 

Da li ću pamtiti svu onu

Sivost koja se obrušavala na nas 

U danima kad je Ništa bilo Sve, 

A Sve samo san 

 

Nas u magli?